BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

27. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 4. listopada 2010.

Lk 10,25-37

25I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" 26A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" 27Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!" 28Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš." 29Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: "A tko je moj bližnji?" 30Isus prihvati i reče: "Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. 31Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. 32A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. 33Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se 34pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. 35Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'" 36"Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" 37On odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!"

1. Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

LJUBAV PREMA BOGU I ČOVJEKU

Lk 10,25-37

Pristupa neki poznavatelj Zakona, pismoznanac, zakonoznanac k Isusu - i da ga iskuša - pita ga spram vječnoga života. Kao što znamo, farizeji i pismoznanci su sa svojom teologijom i poimanjem Mojsijeva Zakona na svakom koraku za petama Isusu, postavljaju mu pitanja, stavljaju pod upitnik njegovo naučavanje. On je za njih samouk, samozvani učitelj, koji nema nigdje ovjerovljenja. Tako i u ovom slučaju. Dolazi neki i pita spram smisla života. To je pitanje koje postavlja svaki istinski bogotražitelj. Posve opravdano pitanje, samo da nije spojeno s pozadinskom namjerom, naime, iskušati Isusa, uvesti ga u zamku, namjestiti mu klopku. Imamo polarizaciju u odnosu između Isusa i čuvara židovskih propisa, o tome je bilo izdašno  govora u prethodnim poglavljima. Stoga Isus ovoga upućuje na Zakon i kaže: "Kako čitaš?  Što stoji ondje?” - Pa i ondje ne može stajati ništa drugo od ovoga kako se ja ponašam u svojim riječima i djelima, - kao da mu veli Isus.

Stvoritelj ne može biti drugo nego otac i majka svojoj djeci, ne može ni on ništa protiv ljubavi ili mimo ljubavi. Ljubav je vrhunski zakon svemira. Ljubiti Boga iznad svega, bližnjega jednostavno kao sama sebe. Jest, to su naučavali i židovski učitelji u Isusovo vrijeme, ali nitko od njih nije na ovaj način spojio u jedno zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je jedno nerastavljivo jedinstvo. I Isus - na pitanje koje je ujedno i klopka - odgovara na najjednostavniji mogući zamisliv način. On sažima svoj nauk na jednostavne riječi koje svatko može shvatiti i razumjeti.

Nije riječ samo o 'zlatnom pravilu' koje ćemo pronaći posvuda u svijetu, nego je riječ u Isusa o jedinstvu vjere i morala, vjere u Boga i etičkoga ponašanja. Prema njemu nema etike bez religije, i čovjek ne može biti etički dobar, ako nije vezan uz Boga, Iskon. Ne može biti etika apsolutno važeća za sve, a Bog relativan, privatna stvar. Bog i vjera pružaju etičkom ponašanju temelje, osnovicu. Temelj i osnovica te uvjet etičkoga ponašanja za Isusa jest odnos prema Bogu. Čovjek ne može postići svoje nutarnje jedinstvo u panteonu raznih bogova i božanstava koja su po sebi protuslovna i nespojiva (Afrodita i Mars, Minerva i Neptun, Apolon i Dioniz). Samo iz nutarnjega jedinstva osobe plodi mogućnost da se čovjek razvije kao osoba. Pitanje je uopće pogrješno postavljeno. Onaj pita spram ‘činiti’ da postigne život vječni, a Isus daje uvijek prednost ‘biti’, ‘vjerovati’, a onda ‘činiti’. Agere sequitur esse. Ako sam vjernik, ako ljubim Boga, za njega živim, onda je logično da ću činiti sukladno onome što Bog traži od svojih. Onda ću znati postupati.

Ali, tko je moj bližnji, pita dalje pismoznanac? Prema Mojsijevu Zakonu to je sunarodnjak, Židov, brat u vjeri, ali i stranac. Tko treba vrijediti kao bližnji? Dokle seže moja odgovornost prema čovjeku? Pitanja se mogu postavljati u nedogled. Ali su u Isusovim očima postavljena naopako, krivo. Njima se pokušava na 'objektivan' način ustanoviti, fiksirati blizina i daljina prema ljudima, prema stupnju krvne i biološke srodnosti, prema etičkim ili religijskim načelima i pripadnostima. Ako je to tako, onda je i ljubav 'birokratizirana', propisana. Stoga prema Isusu pitanje ne može glasiti, tko je moj bližnji, nego: Komu sam ja bližnji? Tko mi je najbliži? Komu u svojim postupcima postajem bližnji? Komu sam u nevolji bliži? Tko me najviše treba? Kako postupati da onaj uza me osjeti da odgovaram njegovoj nevolji? - I u samoj usporedbi Isus na kraju pita: Tko je bio bližnji onome tko je upao u nevolju, među razbojnike?

Iz prispodobe je razvidno kako je onaj nevoljnik Židov, a Samaritanac milosrdan, i on iskazuje milosrđe. Da je Isus pitao onoga pismoznanca, jesu li Samaritanci naši bližnji, on bi odgovorio krajnje niječno, čak i prosvjedujući. Oni su nam neprijatelji. Stoga Isus okreće Isus naglavačke, okreće pilu naopako. Osobna sućut, milosrđe i postupci nadilaze jaz koji me dijeli od drugih. Onaj 'drugi' nije više sunarodnjak, nego bilo koji čovjek - svaki čovjek, bilo koje nacije, naroda, religije. Taj je moj bližnji, tomu sam ja bližnji. Dakle, kao da odgovara Isus, ako ti je stalo do vječnoga života, onda čini upravo to. Ne zanima me teoretsko ni teološko pitanje, nego praktični postupak.

Stoga nema isprike za svećenika koji prolazi onuda nakon hramske službe. Vidje ga, zaobiđe i pođe dalje. Isto tako i levit. Zaobilaze čovjeka u nevolji jer ih se ne tiče, jer tako propisuje Zakon, kako se ne bi onečistili polumrtvim čovjekom. I kao vrhunac prispodobe ubacuje Isus u nju nekoga stranca, čovjeka s polja, i što je još skandalozno: Samaritanca. Time kao da svjesno izaziva sablazan kod slušatelja. Pa oni, Samaritanci, su Židovima krvni neprijatelji. Vidjeli smo kako su se neprijateljski odnosili prema Isusu i učenicima, negostoljubivo, da su učenici htjeli spržiti njihovo selo ognjem s neba.

Tko je moj bližnji? Čovjek može biti samo bližnji, bližnji se ne može definirati. Kako postići život vječni? Gdje je Bog? Jednostavno ondje gdje je čovjek, patnik, nevoljnik. Ljubav ne gleda, nije proračunata, nema računice, ona se razdaje. I što se više razdaje, ona je veća. Davanjem se povećava, ne gubi. Bog je ljubav. On je otac svih ljudi. Koliko si tome Bogu bliz, onoliko si blizak i čovjeku. Zahvaleći onome Samaritancu čovjek je preživio. I što je od svega možda još najčudnije: Pismoznanac na Isusov upit, tko je bio čovjeku što je upao među razbojnike bližnji, ne spominje ni Samaritančevo ime, nego jednostavno - onaj koji mu iskaza milosrđe. Boji se njegovo ime izustiti. I nema više reakcije na Isusovu riječ kako mora postupati sa svima humano, čovječno. Ne govori se je li prihvatio Isusov savjet. Stvar je otvorena i danas...

2. Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

TKO JE MOJ BLIŽNJI - KOMU SAM JA BLIŽNJI

Lk 10, 25-37

Zapitamo li se što je kršćanstvo, dobit ćemo nerijetko odgovor: Ljubav prema bližnjemu. S jedne strane, to nije pogrješno, ali s druge strane, nije ni posve ispravno. Zapovijed ljubavi prema bližnjemu - kako je danas čujemo u evanđeoskom odsječku iz Isusovih usta - nije kršćanski patent. Već židovski pismoznanac odgovara kako je ljubav prema bližnjemu temelj svega zakona: “Ljubi Gospodina Boga iznad svega, a svoga  bližnjega kao sebe samoga” - to je najvažnije i u židovstvu. Slično bi odgovorio i musliman, a i jedan budist. Dakle, općeprihvaćena je činjenica u gotovo svim religijama da čovjek mora poštivati bližnjega, da nismo mi kršćani izmislili ljubav prema bližnjemu. U islamu je milostinja jedan od stupova cjelokupne religije, a u budizmu imamo kao i u kršćanstvu bolnice, njihovi su redovnici vodili bolnice otvorena tipa za sve potrebite i bolesne.

Utoliko bi ova usporedba o Milosrdnom Samaritancu moga biti bez daljnjega i budistička a i muslimanska prispodoba. Štoviše, mogao ju je ispričati i neki ateist. Jer poruka iz Isusove prispodobe jest bjelodana:  Ne smiješ zaobići onoga tko je u potrebi. Protiv toga nitko se ne će pobuniti. Zato je od krajnjega značaja imati pred očima ono što prethodi samoj prispodobi. To što prethodi svemu daje poseban ton. Naime, kad su se učenici vratili sa svoga misijskoga putovanja, Isus je kliktao u Duhu Svetome i blagoslivljao one malene. Zatim je izrekao riječi o učenicima: “Blago očima koje vide što vi vidite, ušima koje čuju što vi slušate! Jer, zaista, kažem vam, mnogi su kraljevi i proroci htjeli vidjeti i čuti što vi gledate i slušate. Ali nisu ni čuli ni vidjeli!”  Učenici su dakle svjedoci nečuvena i neviđena, u Isusovoj osobi.

Isus, dakle, skreće pozornost na samoga sebe. I ono što on veli, što on čini, to je ono što su ljudi stoljećima, tisućljećima očekivali, to je ono što nitko prije nije čuo ni vidio. On je onaj koga su stoljeća i tisućljeća očekivala, naraštaji su za njim čeznuli. Ono što on veli i čini, nitko prije nije ni govorio ni činio, nitko nije vidio ni čuo. On je središte povijesti, on je ona povijesna obratnica. Dakle, za slušatelje, očito, presmiona tvrdnja.

Stoga nije ni čudo da se podiže pismoznanac, stručnjak u vjerskim i političkim stvarima svoga naroda, i u sebi prosvjeduje. Želi svesti Isusa na ‘normalu’. Kao da u sebi misli: ‘Pošteno govoreći, što je to na tebi nova? Što to ti nudiš, Isuse, posebna’? Dakle, da ga iskuša, pita ga, koja je zapovijed glavna, prva. Isus ga upućuje na Pismo. Kako ondje čita? Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U tome se slažu i pismoznanac i Isus. Ništa nova pod suncem. I prije se to čulo i vidjelo. A tko je moj bližnji?

Zapovijed ljubavi prema bližnjemu nije neka novina. Novo je što Isus smjera na sebe i što s tom usporedbom ne iznosi neki moralni poučak kako ljudi moraju međusobno ophoditi. Ne, on pripovijeda posve novu zgodu o tome kako Bog živi s čovjekom, kako Bog ophodi s čovjekom.

Jer prispodoba o Milosrdnom Samaritancu ne donosi nam ono što ja trebam činiti, ja, pismoznanac, koji pita, a i mi koji slušamo tu zgodu između Isusa i pismoznanca. Usporedba nam želi reći - primarno - što je za ‘mene’, pismoznanca, a i za sve nas, učinjeno. Usporedba pripovijeda o Isusu. Ona izlaže što je on nova, neviđena i nečuvena, donio nama ljudima.

Samaritanac koji je učinio ono što nitko nije u usporedbi htio niti se odvažio učiniti - ni svećenik ni levit - nije nalik nama, nego onome tko je prispodobu ispripovjedio. Onaj bližnji čovjeku upalu među razbojnike jest sami Isus. On je jednak onome tko tvrdi kako je Bog upravo kao on, Isus. Djeluje kao Isus, postupa kao Isus. Samaritanac, drugim riječima, slika je samoga Boga, veli Isus. I to je novo, nečuveno, neviđeno. Bog - temelj svih stvari i bića - jest upravo kao onaj Samaritanac u prispodobi, kao tesarov sin Isus iz Nazareta.

Samaritanac je napola mrtvu čovjeku dao svoj imutak, novac, svoje živinče, i na kraju, što je najvažnije: Dao mu svoje vrijeme. Bio je na putu, i zbog ovoga jadnika, izgubio je cijeli dan. Cijeli dan zakašnjenja. Svojim činima Samaritanac je napola mrtvu čovjeku dao i svoj život.

Dati sebe, dati svoje vrijeme. Dati svoj život, radost, uliti čovjeku novu snagu. To čini Isus. To je ono što bismo morali naučiti iz same prispodobe. I svaki put kad u životu to iskusimo od drugih ljudi, sve je to nalik onome što je Isus za nas učinio. I događa se ono što molimo u Očenašu: Budi volja tvoja na nebu kao i na zemlji!

Svi smo mi na putu između Jeruzalema i Jerihona zapali među razbojnike. Svi smo mi nalik čovjeku napola mrtvu. Svi smo mi nerijetko sažgani u svojim željama, nastojanjima, na kraju svojih snaga. U jarku, pored puta, na svojim stranputicama. Svi nas zaobilaze.

I najednom se pojavljuje on, Samaritanac, stranac, beskućnik, postaje moj i tvoj bližnji, udahnjuje život. Taj stranac je slika Isusa Krista, slika samoga našega Boga.

Tko je moj bližnji? Komu sam ja bližnji? Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste - veli Isus u onoj prispodobi iz Mt 25, na kraju povijesti. Nije više važno tko je tko, nego što komu činim, kako s ljudima postupam.

Onaj Samaritanac koga Židovi izbjegavaju jest sam Isus. On nije zaobišao čovjeka u rupi, pored puta, nego je otišao u grob, uskrsnuo je kako bismo mogli činiti isto. Da je Isus pitao pismoznanca, je li mu bližnji Samaritanac, Samaritanci, odgovorio bi ovaj: Nikako, oni su nam neprijatelji, otpadnici, gori od pogana. Upravo se taj Samaritanac iskazuje bližnjim ovome koji je upao među razbojnike. Isus okreće pilu naopako.

Što je kršćanstvo? Ono je Isus Krist, ono je osoba, Bog je uzeo stvari u svoje ruke, našu povijest učinio je svojom poviješću u Isusu. Bog je na našoj strani, postao je čovjekom. To je bit kršćanstva. I to je ono nečuveno i neviđeno - o čemu Isus govori apostolima.

U Isusu se Bog očituje kao tvoj i moj bližnji. Od njega živimo. U njemu se trebamo susresti, međusobno i prepoznati ga u bližnjemu. Koje možda nekada u širokom luku zaobilazimo.